Upućivanje radnika u Norvešku: plaće, naknade i smještaj

Norveška nema jedinstvenu minimalnu plaću koju bi propisivala država. Sindikati i udruge poslodavaca utvrđuju najniže iznose plaća kolektivnim ugovorima. Tarifni odbor zatim proširuje primjenu tih ugovora (allmenngjøring). Taj sustav vrijedi za sve radnike u određenim sektorima. Stranim izvođačima onemogućuje da nižim plaćama ostvaruju prednost pred domaćim tvrtkama nudeći niže cijene.

Trenutačno općeobvezne minimalne plaće vrijede u deset sektora. Među njima su građevinarstvo, brodogradnja (brodogradilišta), elektroinstalacije, čišćenje i ugostiteljstvo. Od 15. lipnja 2026. nova općeobvezna minimalna plaća primjenjivat će se na sve zaposlenike u automobilskoj industriji (bilbransjen).

Poslodavci moraju primjenjivati odgovarajuću satnicu prema sektoru i iskustvu radnika. U građevinarstvu minimalna satnica za kvalificirane radnike iznosi 264,32 NOK. Nekvalificirani građevinski radnici s najmanje jednom godinom iskustva u sektoru moraju primati 249,00 NOK po satu. Oni bez iskustva u sektoru zarađuju najmanje 239,61 NOK po satu.

U elektrostruci vrijede drukčije satnice. Kvalificirani radnici moraju primati najmanje 270,45 NOK po satu, a ostali 241,77 NOK. U brodograđevnoj industriji, koja obuhvaća i brodogradilišta, za kvalificirane radnike propisana je satnica od najmanje 216,79 NOK. Polukvalificirani radnici u tom sektoru primaju 207,14 NOK, a nekvalificirani pomoćni radnici 197,61 NOK po satu.

Ako zaposlenici rade prekovremeno u bilo kojem od sektora u kojima se primjenjuju općeobvezne minimalne plaće, poslodavci im moraju isplatiti dodatak od najmanje 40 % na osnovnu satnicu. Norveški inspektorat rada (Arbeidstilsynet) redovitim inspekcijskim nadzorima aktivno osigurava poštovanje tih minimalnih iznosa.

Uz osnovnu plaću i dodatke za prekovremeni rad, poslodavci moraju voditi računa i o naknadi za godišnji odmor. U Norveškoj se ta naknada naziva feriepenger i zamjenjuje redovitu plaću tijekom korištenja godišnjeg odmora. Strane tvrtke koje registriraju podružnice u Norveškoj (NUF) zakonski su obvezne poštovati te propise.

Feriepenger se izračunava kao postotak bruto plaće ostvarene u prethodnoj kalendarskoj godini. Zakonski propisana najniža stopa iznosi 10,2 %. Prema kolektivnim ugovorima obično iznosi 12 %. Za zaposlenike starije od 60 godina najniža stopa raste na 12,5 %, odnosno na 14,3 % prema određenim ugovorima.

Budući da se izračun temelji na primanjima iz prethodne godine, novi zaposlenici nemaju plaćeni godišnji odmor u prvoj godini rada u Norveškoj. Još nisu ostvarili naknadu feriepenger. Poslodavci ne smiju zaobići taj sustav. Isplata naknade za godišnji odmor u gotovini ako zaposlenik ne koristi dane odmora protuzakonita je. Jedina je iznimka isplata pri prestanku radnog odnosa.

Upućivanje radnika često uključuje dodatke za koje vrijede stroga pravila razvrstavanja. Prema općeobveznom kolektivnom ugovoru za građevinarstvo, poslodavac mora pokriti određene troškove putovanja, prehrane i smještaja. Poslodavci ne smiju te naknade uračunavati u iznos kojim ispunjavaju obvezu isplate minimalne plaće. Povrat troškova putovanja, prehrane i smještaja ne smije se uključiti u njezin izračun.

Ugovori moraju biti precizni. Ako ugovor o radu ne određuje koji su dijelovi dodatka za upućivanje plaća, a koji naknada troškova, cijeli se iznos zakonski smatra povratom izdataka. Stoga se taj dodatak u cijelosti isključuje iz izračuna minimalne plaće.

Porezna pravila vrijede i za svakodnevnu prehranu. Za strane radnike koji putuju na posao neoporezive naknade za prehranu dopuštene su samo ako u smještaju nemaju mogućnost kuhanja.

Kada poslodavci osiguravaju smještaj, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti u pogledu smještajnih prostora. Stambeni prostori koje poslodavac stavlja na raspolaganje upućenim radnicima moraju biti sigurni, namješteni i dobro održavani.

Tvrtke mogu radnicima naplaćivati smještaj, ali ti su troškovi regulirani. Ako se iznosi za stanovanje odbijaju od plaće, moraju biti u razumnom omjeru s kvalitetom smještaja i radnikovim primanjima.