Šest obveznih dokumenata za vizu Vander Elst

Tvrtke koje posluju na jedinstvenom europskom tržištu često moraju brzo uputiti svoje radnike u druge države. Kada je riječ o državljanima država izvan EU-a, uobičajeni propisi o useljavanju mogu zaustaviti poslovanje. Viza Vander Elst rješava taj problem. Poslodavcu sa sjedištem u jednoj državi članici EU-a omogućuje da radnike koji nisu državljani EU-a privremeno uputi radi pružanja usluga u drugoj članici, bez pribavljanja nove, zasebne radne dozvole za odredišnu državu.

Pravila za vizu Vander Elst olakšavaju prekogranično pružanje usluga. Ukidanjem obveze pribavljanja uobičajenih radnih dozvola u državi domaćinu tvrtkama se omogućuje učinkovito izvršavanje ugovora. Međutim, iako se izbjegava postupak pribavljanja radne dozvole, za zakonit ulazak i poštovanje propisa i dalje je nužno provesti određene administrativne postupke i pribaviti obvezne dokumente.

Pravila Vander Elst proizašla su iz spora u kojem je sudjelovao Raymond Vander Elst, belgijski izvođač radova rušenja. Godine 1989. Vander Elst dobio je ugovor za izvođenje radova rušenja u Francuskoj. Na francusko gradilište pokušao je uputiti nekoliko svojih marokanskih zaposlenika koji su već imali valjane belgijske radne dozvole. Francuska su se tijela tome usprotivila, što je dovelo do prelomne presude Suda Europskih zajednica (ECJ) iz 1994. u predmetu C-43/93.

Sud je presudio da države članice ne smiju zahtijevati dodatne radne dozvole za državljane trećih država koji su već zakonito i redovito zaposleni u tvrtki sa sjedištem u EU-u koja privremeno pruža prekogranične usluge. Obvezivanje poslodavca da za postojeće zaposlenike pribavlja nove dozvole ograničava slobodu prekograničnog pružanja usluga. Presudom je utvrđeno da država domaćin tijekom privremenog upućivanja mora poštovati pravni status radnika u matičnoj državi članici.

Pojedine države članice poslije su pokušale ograničiti tu slobodu zahtjevom da radnici prije upućivanja budu zaposleni određeno minimalno razdoblje. Sud je to pitanje razmotrio u naknadnoj presudi iz 2006. u predmetu C-244/04. Sud je pojasnio da države članice ne smiju uvjetovati upućivanje radnika prema pravilima Vander Elst minimalnim trajanjem prethodnog zaposlenja. To znači da poslodavac može zaposliti radnika koji nije državljanin EU-a i gotovo ga odmah uputiti u drugu državu članicu ako su ispunjeni svi ostali zakonski uvjeti.

Za ispunjavanje zakonskih uvjeta potrebno je nadležnom veleposlanstvu ili konzulatu države domaćina predati točno određene dokumente. Nedostatak i samo jednog dokumenta može dovesti do trenutačnog odbijanja zahtjeva ili dugih zastoja u obradi. Poslodavci i radnici moraju prikupiti svih šest obveznih dokumenata prije rezervacije termina.

Prikupljanje navedenih dokumenata tek je osnovni uvjet. Iako temeljni popis ostaje isti, države članice EU-a primjenjuju različite pragove, izuzeća i rokove obrade koje poslodavci moraju uzeti u obzir.

Među navedenim državama Njemačka primjenjuje stroga pravila o tome kada je potrebna viza Vander Elst. Viza je obvezna ako upućivanje na rad u Njemačku traje dulje od tri mjeseca ili ako radnik u državi iz koje se upućuje ima samo dozvolu za privremeni boravak, primjerice onu koja vrijedi do pet godina. U tim slučajevima radnik mora podnijeti zahtjev za vizu prije ulaska u Njemačku radi početka rada.

Važna iznimka vrijedi za radnike s dugotrajnim boravištem. Državljanin treće države koji u drugoj članici EU-a ima taj status u skladu s Direktivom 2003/109/EZ oslobođen je obveze pribavljanja njemačke vize. Izuzeće se odnosi na privremeno pružanje usluga u trajanju do 90 dana unutar bilo kojeg dvanaestomjesečnog razdoblja. Za upućivanja dulja od 90 dana primjenjuje se uobičajeni postupak izdavanja vize, neovisno o boravišnom statusu.

Za zahtjev za vizu Vander Elst podnesen njemačkom veleposlanstvu u Varšavi u Poljskoj uobičajena pristojba za obradu iznosi približno 400 PLN ili 75 EUR. Pristojba se mora platiti u gotovini, u lokalnoj valuti.

Poslodavci bi trebali računati na moguća kašnjenja u postupcima pred njemačkim tijelima. Europska komisija kritizirala je njemačke vlasti jer stvarni rokovi obrade zahtjeva za vizu Vander Elst često premašuju petodnevni rok koji Sud Europske unije smatra razmjernim. Iako Sud očekuje brzo rješavanje zahtjeva radi zaštite slobode pružanja usluga, administrativni zastoji i dalje su česti.

Osim Njemačke, i druge europske države imaju vlastite postupke za upućivanje radnika koji nisu državljani EU-a. U Belgiji državljani trećih država upućeni iz druge članice EU-a ne trebaju radnu dozvolu ni vizu za boravak kraći od 90 dana. Međutim, poslodavac prije početka rada mora elektronički podnijeti prijavu LIMOSA.

Španjolska je nedavno ažurirala svoj pravni okvir. Novom Uredbom o useljavanju, koja je na snazi od 20. svibnja 2025., izravno je uključila pravila o transnacionalnom pružanju usluga. Time se radnicima koji nisu državljani EU-a, a zakonito borave u drugoj državi članici, omogućuje privremeni rad bez španjolske radne dozvole. Međutim, ako upućivanje traje dulje od 90 dana, potrebna je boravišna viza. Osim toga, španjolski Zakon 45/1999 propisuje da poslodavac prije početka rada mora elektronički obavijestiti nadležno španjolsko tijelo za rad o upućivanju, bez obzira na trajanje angažmana.

U Italiji je postupak Van der Elst uređen člankom 27. stavkom 1-bis Zakonodavne uredbe 286/98. Ta posebna odredba omogućuje tvrtkama izuzeće od uobičajenog sustava godišnjih kvota i obveze pribavljanja odobrenja "nulla osta" (odobrenje za rad). Iako je postupak ulaska pojednostavnjen, administrativne obveze time ne prestaju. Radnici upućeni u Italiju prema pravilima Van der Elst moraju podnijeti zahtjev za dozvolu boravka u roku od osam radnih dana od ulaska u državu.

Irska dopušta dulje razdoblje privremenog upućivanja, ali zadržava stroge uvjete ulaska. Irska viza Van der Elst omogućuje državljanima država izvan EGP-a privremeni rad u trajanju do 12 uzastopnih mjeseci. Kako bi ispunio uvjete, radnik mora imati zakonit boravak u drugoj državi članici EU-a i ondje biti zaposlen u skladu s propisima. Ograničenje od 12 mjeseci pruža znatnu fleksibilnost za dugotrajne građevinske ili inženjerske projekte.

Za projekte u Austriji država primjenjuje visoko integriran sustav nadzora upućenih radnika. Kad poslodavac u Austriju upućuje državljanina treće države, mora podnijeti službenu prijavu. Središnji koordinacijski ured (ZKO) tu prijavu za državljanina treće države automatski prosljeđuje Javnoj službi za zapošljavanje (AMS), koja zatim izdaje potvrdu EU-a o upućivanju.

Uvjeti za dobivanje vize u Austriji ovise o trajanju angažmana. Državljani trećih država upućeni u Austriju na manje od šest mjeseci moraju zatražiti vizu "dozvola za boravak - upućeni radnik". Zahtjev se prije putovanja mora predati nadležnom austrijskom veleposlanstvu ili konzulatu u državi u kojoj radnik ima prebivalište.

Provedba različitih nacionalnih postupaka zahtijeva pažljivu pripremu. Iako pravila Vander Elst ukidaju potrebu za uobičajenim radnim dozvolama, obveza prikupljanja svih šest dokumenata ostaje neizostavna. Poslodavci ih moraju pribaviti već u ranoj fazi planiranja kako bi izbjegli administrativne zastoje i osigurali da njihovi zaposlenici mogu zakonito raditi od prvog dana.

Nepoštovanje propisa može dovesti do kašnjenja projekata, novčanih kazni i narušavanja ugleda. Uz jasan kontrolni popis i poznavanje razlika između pravila u Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Irskoj i Austriji, tvrtke mogu s pouzdanjem provoditi prekogranično upućivanje radnika.