Vander Elst: upućeni radnici izvan EU-a bez radne dozvole

Prekogranično podugovaranje u Europi sve se više oslanja na državljane država izvan EU-a. Prema doktrini Vander Elst, državljani trećih država koji su zakonito zaposleni i imaju zakonit boravak u jednoj državi članici EU-a mogu se privremeno uputiti u drugu članicu bez nove lokalne radne dozvole. To pravilo olakšava brzo angažiranje radne snage radi rješavanja ozbiljnog manjka radnika u građevinarstvu, prijevozu i proizvodnji.

Opseg mobilnosti radnika znatan je. U EU-u se državljani trećih država najčešće upućuju iz Poljske, Slovenije i Španjolske. Među tim radnicima najzastupljeniji su državljani Bosne i Hercegovine te Ukrajine. Poznavanje pravila za zakonito upućivanje te radne snage ključno je za održavanje opskrbnih lanaca bez kršenja nacionalnih propisa o useljavanju.

Pravna osnova te mobilnosti nije nova. Načelo Vander Elst proizlazi iz presude Suda Europske unije iz 1994. u predmetu C-43/93, Raymond Vander Elst protiv Office des Migrations Internationales. Predmet se odnosio na belgijsko društvo za rušenje objekata koje je uputilo marokanske zaposlenike na projekt u Francuskoj. Francuska tijela pokušala su kazniti poslodavca jer nije pribavio francuske radne dozvole.

Sud Europske unije presudio je u korist poslodavca. U svojoj je praksi dosljedno zauzimao stajalište da zahtjev za lokalnom radnom dozvolom za upućene državljane trećih država krši članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kojim se jamči sloboda pružanja usluga. Države članice ne smiju ograničavati pravo stranog poslodavca na pružanje usluga nametanjem administrativnih opterećenja kojima se udvostručuju zaštitne mjere koje već osigurava država pošiljateljica.

Države u koje se radnici upućuju godinama su pokušavale ograničiti tu slobodu zahtjevom za dugotrajnom povezanošću s poslodavcem koji ih šalje. Sud je, međutim, takve prepreke dosljedno uklanjao. U predmetu C-244/04, Komisija protiv Njemačke, Sud Europske unije presudio je da je zahtjev za minimalnim trajanjem prethodnog zaposlenja kod poslodavca koji upućuje radnika, primjerice 12 mjeseci, prije njegova odlaska nerazmjeran i nezakonit. Time je utvrđeno da se i novozaposleni radnici koji nisu državljani EU-a mogu odmah uputiti na rad, pod uvjetom da su zakonito zaposleni.

Iako lokalne radne dozvole nisu potrebne, države domaćini i dalje mogu propisivati administrativne obveze i uvjete boravka, primjerice dozvolu za privremeni boravak ili posebnu vizu Vander Elst, ovisno o trajanju upućivanja. Razlike u nacionalnim pravilima čine usklađivanje s propisima složenim zadatkom. Europska komisija, primjerice, trenutačno vodi postupak zbog povrede prava EU-a protiv Njemačke. Komisija tvrdi da njemački zahtjev prema kojem državljani trećih država za upućivanja u trajanju do 90 dana moraju pribaviti dodatnu vizu Vander Elst krši slobodu pružanja usluga i schengenska pravila.

Unatoč tom sporu koji još traje, njemačko nacionalno pravo propisuje određene postupke. Prema § 17a njemačke Uredbe o boravku (Aufenthaltsverordnung), državljani trećih država sa statusom stalnog boravka u drugoj državi članici EU-a oslobođeni su obveze pribavljanja vize za privremeno pružanje usluga u Njemačkoj u trajanju do 90 dana unutar razdoblja od 12 mjeseci. Međutim, Njemačka od državljana trećih država bez statusa stalnog boravka i dalje zahtijeva da prije ulaska u državu radi pružanja usluga pribave vizu Vander Elst, koja se izdaje kao schengenska viza tipa C ili nacionalna viza tipa D.

Španjolska je zauzela drukčiji pristup zakonskom uređenju tih prava. Načelo Vander Elst službeno je uvrstila u svoju novu Uredbu o useljavanju, koja je stupila na snagu 20. svibnja 2025., i izričito ga odredila kao izuzeće od obveze pribavljanja radne dozvole. Za upućivanja kraća od 90 dana unutar bilo kojeg razdoblja od 180 dana schengenska viza može biti potrebna državljanima trećih država koji borave u članicama EU-a izvan schengenskog prostora, poput Irske. S druge strane, za radnike iz schengenskih država obično je dovoljna prijava upućivanja prije početka rada u Španjolskoj.

U Belgiji regulatorni okvir poseban naglasak stavlja na socijalnu sigurnost i lokalnu prijavu. Državljanima trećih država obuhvaćenima izuzećem Vander Elst za kratkotrajna upućivanja nije potrebna radna dozvola ni jedinstvena dozvola. Međutim, u državi pošiljateljici moraju imati pravo boravka duljeg od tri mjeseca. Po ulasku u Belgiju upućeni radnici moraju prijaviti svoj dolazak lokalnoj općini u roku od tri radna dana. Poslodavci također moraju podnijeti prethodnu prijavu LIMOSA i pribaviti prenosivi dokument A1 kao dokaz o obuhvaćenosti sustavom socijalnog osiguranja.

Južnije, u Italiji, taj je pravni okvir izravno ugrađen u nacionalno zakonodavstvo o useljavanju. Načelo Vander Elst provodi se na temelju članka 27. stavka 1-bis talijanskog Zakona o useljavanju, poznatog i kao Zakonodavna uredba 286/98. Tom se odredbom omogućuje upućivanje radnika iz država izvan EU-a bez primjene godišnjih kvota koje inače ograničavaju ulazak strane radne snage.

Radnicima upućenima u Italiju s vizom Vander Elst nije potrebna "nulla osta", odnosno standardno odobrenje za rad. Umjesto toga naglasak je na prijavi boravka. Radnik mora podnijeti zahtjev za dozvolu boravka u roku od osam radnih dana od dolaska u državu. Time se talijanskim tijelima omogućuje praćenje privremenog boravka bez ometanja pružanja usluga.

Nizozemska strogo ograničava trajanje tih privremenih upućivanja. Državljani trećih država ondje se mogu uputiti na temelju načela Vander Elst na boravak u trajanju najviše šest mjeseci. Za zadržavanje tog statusa radnikova dozvola boravka i radna dozvola u državi pošiljateljici moraju ostati valjane tijekom cijelog razdoblja upućivanja. Poslodavci moraju osigurati da radnik ima valjanu putovnicu, važeću dozvolu boravka i radnu dozvolu države pošiljateljice kako bi ispunio zahtjeve lokalne inspekcije rada.

Irska postavlja drukčije zahtjeve jer nije dio schengenskog prostora. Od državljana država izvan EGP-a koji se upućuju iz članice EU-a Irska zahtijeva da prije putovanja pribave vizu Vander Elst. Ona se može odobriti za najviše 12 uzastopnih mjeseci, što je dulje od mnogih rokova dopuštenih u schengenskom prostoru. Zahtjev za irsku vizu Vander Elst mora se podnijeti putem interneta u sustavu AVATS, najranije tri mjeseca prije planiranog datuma putovanja. Ključno je da putovnica podnositelja zahtjeva vrijedi još najmanje šest mjeseci nakon navedenog datuma odlaska iz Irske.

Usklađivanje s različitim nacionalnim propisima zahtijeva sustavan pristup dokumentaciji. Iako država domaćin ne može zahtijevati radnu dozvolu, ima pune ovlasti pregledati Vaše evidencije o zaposlenju. Nepredočavanje potrebnih dokumenata tijekom inspekcijskog nadzora na mjestu rada može dovesti do visokih novčanih kazni i kašnjenja projekta.

Poslodavci moraju prije nego što bilo koji radnik prijeđe granicu pripremiti standardiziranu mapu s dokumentacijom za dokazivanje usklađenosti s propisima. U njoj se moraju nalaziti ažurni pravni dokazi o zaposlenju i osiguranju. Za upućivanje u schengenske države radnici moraju sa sobom imati policu putnog zdravstvenog osiguranja s pokrićem od najmanje 30.000 €, uključujući hitnu medicinsku skrb i repatrijaciju.

Za usklađenost s propisima poslodavci moraju prikupiti i čuvati sljedeće obvezne dokumente:

• Prenosivi dokument A1 kao dokaz da je radnik trenutačno uključen u sustav socijalnog osiguranja u državi pošiljateljici.
• Ispunjenu prethodnu prijavu, primjerice obrazac LIMOSA za upućivanja u Belgiju.
• Radnikov ugovor o radu iz matične države kao dokaz aktivnog i zakonitog radnog odnosa.
• Najnovije obračune plaća, evidencije radnog vremena i dokaze o isplati zarade radi provjere poštovanja lokalnih propisa o minimalnoj plaći.
• Valjanu putovnicu i dozvolu boravka države članice EU-a iz koje se radnik upućuje.

Doktrina Vander Elst pruža učinkovit mehanizam za angažiranje Vaših postojećih radnika koji nisu državljani EU-a na poslovima u drugim europskim državama. Međutim, to ne znači da se propisi mogu zanemariti. Svaka država članica zadržava pravo nadzirati svoje granice i utvrđivati jesu li upućivanja privremena, stvarna i u skladu sa zakonom.

Poslodavci moraju pažljivo provjeriti lokalna pravila o prijavljivanju i registraciji kako bi prekogranična upućivanja bila u potpunosti u skladu s propisima. Poštovanjem zahtjeva države odredišta u pogledu viza, registracije i vođenja evidencija poduzeća mogu učinkovito provoditi prekogranične projekte bez pravnih rizika.